sunce na prozoru

petak, 27.05.2011.

.........SLOBODA NARODU

Već nekoliko dana u "valovima" poduzimam akciju čišćenja tavana. Znate, to su vam oni prostori na kojima završe sve one stvari koje su trenutno suvišne u vašem životu. Pa se skrivaju po raznim kutijama, vrečama i vrećicama.....Često to čine tako dobro (na skrivanje mislim) da nam potraga za njima, kad se ukaže potreba za tim, zna potrajati satima, danima, mjesecima.........E, što zbog tog što mi je dojadilo to vječito traženje, a ponešto iz puste želje da konačno stanem na kraj neredu i dovedem ga u red, odlučila sam se poduzeti konkretne korake u svezi toga. Sistematično, svaku stvar na svoje mjesto, u njenu kutiju zajedno sa srodnim jedinkama sličnog podrijetla (ili porijekla možda?). Dakle, moram li reći,......, koliko tu smeća ima?!?!? Što sve ljudi ne čuvaju.......moram se čuditi, ko da se ne radi o mom tavanu?

U stvari, ne bih ja vas gnjavila sa svojim smećem, ni slučajno. Ono igra sasvim sporednu ulogu u ovom postu. Nego, nakon ogromne hrpe zimske odjeće, krpa i krpica, na red su došle i kutije sa starim papirima, računima i dokumentima.....neki datiraju još od četrdesetih godina prošloga stoljeća, a i dalje. Moju pažnju privukli su dokumenti o vođenju jednoga spora na prijelazu iz pedesetih u šezdesete......

Pokušat ću nekako kronološki pojasniti o čemu je riječ. Dakle, moja majka je imala samostalni obrt sa dozvolom izdanom 18. 4. 1955. godine, koji je vodila u zajedničkom prostoru sa još jednim obrtnikom drugoga ceha, kako se u ono vrijeme govorilo. Više puta se obračala Stambenoj upravi Općine Donji grad, u Zagrebu, da joj dodijeli adekvatan prostor. Ukratko, sugerirano joj je da sama pronađe prostor, a oni će onda lako izdati rješenje za njega. U prosincu 1958. g. slučajnost je htjela da dozna za prostor koji će uskoro biti prazan, jer gospođa koja ga je koristila do tada, otkazuje svoj obrt. Postigle su dogovor. Majka je čak otkupila inventar od nje i dobila pismenu suglasnost Kućnog savjeta. Slijedivši upute Stambene uprave, ne čekajući rješenje koje bi nekim logičkim slijedom, nakon toliko čekanja trebalo biti izdano, uselila je u prostorije i nastavila s radom. No, ni slutila nije kako tek sada počinje prava zavrzlama.

Ni nakon njenog višekratnog navraćanja u upravu, od rješenja ni traga. Referent u čijoj nadležnosti je bilo njegovo izdavanje, svaki bi puta nekim čudom i iz nekih fantastičnih razloga bio odsutan. Oni s kojima je komunicirala utješno bi je umirivali, kako će ono sigurno biti povoljno riješeno, jer drugih interesenata nema.
Sve dok se jednoga dana nije pojavila....Drugarica Teodora. Tražeći prijašnju vlasnicu lokala, jer kako reče Drugarica, ona će za tri dana dobiti rješenje za taj prostor. Tako i bi. Molba je rješena 17. 1. 1959., ali u korist Drugarice Teodore, koja je spomenuo rješenje uredno zaprimila na ruke, dok su Protustranku (moju majku) pustili da ga sama traži, te napokon nađe u Urudžbenom.
Obrazloženje:
Drugarici Teodori je prostor dodijeljen jer je njoj potrebniji, da ista Drugarica posjeduje dozvolu za rad izdanu 18. 8. 1058. Navodi se i da Drugarica Teodora kroz svo to vrijeme posjeduje radni prostor u Vlaškoj ulici (pritom uopće nije bitno se što Protustranka već niz godina gura u skučenom prostoru sa još jednim obrtnikom).

Na proteste moje majke kod načelnika Stambene uprave Općine Donji grad, Druga Ljube, odgovoreno joj je da se može žaliti protiv ovog rješenja, ali uzalud joj sav trud, jer toj žalbi nikad neće udovoljiti. I stvarno, žalba podnesena 18. 1. 1959. već 5. 3. 59. rezultira rješenjem s obrazloženjem da je Drugarici Teodori potreban taj prostor, a Protustranki se "oduzima svako pravo na dalje žaljenje bilo kojem višem organu". Usput budi rečeno, mislim da sam zaboravila pripomenuti da je bračni drug Drugarice Teodore tada bio zaposlen u Saboru NRH (Narodne Republike Hrvatske), pa je za pretpostaviti koliko im je egzistencija bila "ugrožena". Mo'š mislit, reko bi moj sin.

Deložacija pred vratima i kako kažu u:

ZAKLJUČKU O DOZVOLI IZVRŠENJA

Temeljem pravomoćnog i izvršnog......bla, bla bla...Protustranci se nalaže da u roku od 48 sati isprazni predmetni poslovni prostor i iseli se, te ga preda na korištenje Drugarici Teodori.
........bla, bla, bla......
Žalba ne odgađa izvršenje zaključka.

SMRT FAŠIZMU - SLOBODA NARODU!

ŠEF UPRAVE:
Drug Ljubomir

Obzirom da se sve to dešavalo nekoliko godina prije mog rođenja, ne mogu vjerno prepričati epilog, jer nisam upoznata s nizom detalja. Ipak je ovo rekonstrukcija uglavnom temeljena na dokumentaciji iz tog vremena, a onaj ljudski faktor u svemu tome može se tek naslutiti. Dakle, iz preostale se dokumentacije lijepo vidi da moja majka nije bila zadovoljna tim porazom, te se nije pomirila sa trenutačnom situacijom. U pismu Kabinetu Maršala Tita iznijela jecijelu situaciju, nakon čega je od njih zaprimila obavijest da je: kabinet Pretsednika Republike primio predstavku juna iste godine, te su istu uputili na postupak Izvršnom veću NR Hrvatske, Birou za predstavke i pritužbe, koji će je obavestiti o rezultatu.

Smrt fašizmu - Sloboda narodu

Epilog
Po poslijednjem dokumentu - rješenju izdatom 22. 4. 60. (čudne li slučajnosti, baš na njen rođendan) ukida se rješenje od 24. 2. 1960. te se ne uvažavaju prigovori Drugarice Teodore, jer kako kaže u obrazloženju: između stranaka (misli se na moju majku, Kućni savjeti i prijašnju vlasnicu) sklopljena je valjana najavna pogodba, te je izvršenik (K. s.) obvezan sporne poslovne prostorije staviti na raspolaganje Predlagateljici (mojoj majci).

Naravoučenije
Kad odlučiš napraviti reda u vlastitoj kući, trebaš biti spreman suočiti se sa istinama, kakve god one bile. Upitaj se je li vrijeme uistinu donijelo promjene ili se one očitavaju poglavito u tome što su nam nekad pravdu krojili Drugovi i Drugarice, a danas to čine Gospoda i Drugovi povlačeći narod poput konopa.

SMRT FAŠIZMU........
- 23:47 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 25.05.2011.

RUŽE ZA MOJU MAJKU

Nisam imala namjeru dublje ulaziti u analizu svojih osjećaja, koji su me jučer preplavili.....jer tuge nam je dosta i previše. Ipak, razmišljajući o jučerašnjem danu, nekako sam se iznenadila tom intenzitetu tuge koja me svojom čvrstom rukom obuhvatila, kako nije već dugo, dugo...Sjećam se kako mi je bilo teško prihvatiti činjenicu da moje majke više nema, da neće gledati mog sina kako raste, da su liječnici krivi što je tako rano otišla, uprkos njihovim kategoričkim tvrdnjama da to nije istina. Krivila sam sebe što nisam primjećivala kako kopni iz dana u dan, što se jako lijepo moglo vidjeti kasnije kada smo uspoređivali slike sa posljednjeg Juniorovog rođendana s onima od prije godinu i više dana. Bila je samozatajna, strpljiva i mogla je podnijeti boli bez uzdaha, a kamoli jauka.

Kada je otišla, punih sam se godinu dana doslovno izluđivala svojom boli, nisam se mogla s njom sama nositi....niti sam je mogla objasniti. Odlasci na groblje samo su povećavali onaj osjećaj praznine i dodavali sloj tuge na sloj boli, pa sve tako dovodili do krajnje nepodnošljivosti. Potražila sam psihološku pomoć, jer uz obitelj kojoj je nejvažniji član ujedno i onaj najmanji, posao koji oduzima vrijeme i snagu (kako tjelesnu tako i psihičku), nisam si mogla dopustiti da to uzme većeg maha. Svi su me trebali. Otac koji je uz svoju ožalošćenost još trpio svoje bolesti, suprug koji je upravo zakoračio u jedno osjetljivo i kritično razdoblje svoga života i izgubio svoju majku samo dva i pol mjeseca ranije i sin sa svoje nenavršene tri godine života.....Smatrala sam da nije baš normalno da ne osjećam potrebu otići na groblje, stajati tamo i razgovarati s majkom, moliti se i plakati, plakati, plakati....Kad bi se tamo našla osjećala sam se prazno, bez suza, gotovo emocija, dok bi nasuprot tome u bilo kakvoj svakodnevnoj situaciji koja bi me na nju podsjetila počela nezaustavljivo plakati. Kasnije sam saznala da nisam nenormalna, nego jednostavno taj proces žalovanja kod mene sasvim drugačije teče. Prvi sam puta doživjela takav gubitak i zateklo me potpuno nespremnu. Nisam je bila spremna pustiti da ode i nisam se mogla s time pomiriti.

U našem je vrtu nekada bilo dvjesto grmova ruža. Moj djed ih je posadio kad je otišao u mirovinu, negdje odmah poslije Drugog svjetskog rata. S godinama te su se ruže prorjeđivale, lagano nestajale i umirale, no ipak ih je ostalo dovoljno da možemo uživati u njihovoj ljepoti od proljeća do kasne jeseni. Posljednjih se godina oko njih radilo minimalno, pogotovo što mama zbog svojeg zdravstvenog stanja to nije mogla, a ja nisam imala ni snage ni vremena. Još se i danas sjećam i vjerujem da to nikada neću zaboraviti...sjećam se onog svibnja prije nego je zauvijek otišla. Njene su joj ruže priredile takvu predstavu, predivnu rapsodiju boja i mirisa da je i onako slaba na nogama, morala bar na trenutak stati pored prozora i diviti im se. Sjećam se tog izraza u očima, kao da zahvaljuje na časti koju su joj ukazale. Bože, kao da su znale.....

Godinu dana kasnije, ukazala nam se prilika da odemo u naš Novigrad i prvi puta odvedemo tamo mog oca. Putovali smo na samu godišnjicu njene smrti, pa smo neposredno prije puta otišli na grob. Njene ruže su se i ovaj put iskazale, tako da sam ubrala gotovo stotinu cvjetova. Dio smo stavili u vazu na grobu, a ostatak smo ponijeli sa sobom. Kad smo stigli u Novi, prvo smo otišli do groblja i ja sam onaj veliki buket prepolovila, pa smo jedan dio ostavili tamo.

Moja je majka voljela more, možda je zato i dobila zeta dalmatinca....ali nikada nije bila u njegovom kraju. To je bila još jedna od onih stvari koje su me boljele, nisam je uspjela dovesti tamo. Stoga sam odlučila bar njene ruže položiti moru u zagrljaj, njoj u spomen. Spustili smo se do plaže, dok je otac stajao kod svjetionika moj muž i ja smo pošli na mulo....zamahnula sam ogromnim buketom i bacila ga u more. Ono je bilo neopisivo mirno, površine ravne poput stakla, na njoj se zrcalilo mnoštvo cvjetova....crvenih i žutih, ružičastih i narančastih..... tako da je izgledalo kako ih ima još i više....lagano su plutale u nijemoj tišini odnoseći moju bol koja se slijevala niz moje lice.....Polako smo se udaljili, pa ponovo stali......Jedna je djevojčica stajala na plaži, naslonjena na svoj bicikl i nijemo nas promatrala. U tom je trenutku ispustila bicikl, otrčala do mula i prekrižila se....Tad sam se raspala....zajecala sam nezadrživo i činilo mi se da nikada neću prestati.


250


250



Mislim da mi je taj mali ritual pomogao da se oprostim s majkom i da je konačno pustim. Nakon toga počela sam primjećivati da osjećam njenu prisutnost u svemu što radim i da ona i dalje živi u meni, kroz mene, u mom sinu.....Baš kako rekoše moji dragi blogeri u svojim utješnim komentarima, ona i dalje živi. Primjećujem neke sitnice na sebi koje me na nju podsjete, Juniorov osmjeh od bake ukraden, izraz lica.....

Najbolje se osjećam u sobi koja je još ne tako davno pripadala ocu, u njoj je spavao i boravio, teško bolovao, u njoj je i umro. I sad se tu nalazim, dok ovo pišem, a sa komode me gledaju oboje i to tako umirujuće djeluje na mene. A ova jučerašnja eksplozija tuge, pretpostavljam da se može objasniti time što više ni njega nema. Sad su zajedno, to me najviše tješi, kao i činjenica da su oslobođeni svih patnji i boli sa ovoga svijeta. A ja nisam sama, samo me ponekad još malo tuga obuzme....imam svoje dečke, a imam i vas, moji dragi blogoprijatelji, koji ste mi velika utjeha, jer dok čitam sve vaše komentare pune razumijevanja, srce mi se puni prekrasnim osjećajima.
Zato hvala vam svima. kiss
- 17:30 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 24.05.2011.

NA MAJČINOM GROBU

Pod teretom krivnje mi pognuta ramena,
pod teretom teškim, dok razmišljam o tebi....
ko kamen i križ što su, pred kojima sad stojim,
ko zemlja što prerano tvojom posteljom posta.

Premalo je suza na grob tvoj palo mojih,
ne, nije to zbog drugih,.......tebi želim reći.
Još prejako boli i još te silno trebam,
a tu je jako tiho, tako strašno hladno,
ovo nije mjesto gdje te mogu naći.

Možda grijeh je i to što sam tako ljuta.
Ljuta sam na Boga, zašto mi te uze?
Al' vjerovati moram da mir si svoj ti našla,
jer tko ga je od tebe zaslužio više?
Da’l u tom svom miru vidiš moga sina,
vidiš li ga mila, ponosiš li se njime?

Gledaj ga majko i slušaj što mu pričam:
kako bake nema, al’ još ga puno voli
i anđelima dobrim samo o njem’ zbori.
S njima nad njim bdije i miluje dok spava.
Molim se da vidiš kol’ko svi ga vole,
on je naše blago i najveće čudo,
bdij nad njime majko, za me važno nije.

A ja ću tek ponekad, pod teretom krivnje
do tvog groba svratit i donijeti cvijeće.
Upaliti svjetlo, tek toliko da vidiš
da još sam ti tužna i još sam tvoje dijete.

Dok stojim ovdje sama, strašna slika mi se vrati:
na postelji smrtnoj lik starice neke.
Tad vremena mi treba da pravi lik tvoj vratim,
što iz srca nikad izbrisati se neće.
A onda, opet....... vidim.....ploča ta i križ su,
hladan kamen tek i drvo sa imenom tvojim,
...........................što ispire ga vrijeme.

09. 2004.



I nakon dugih i predugih devet godina jednako boli.........
........jer toliko si toga nismo rekle i učinile zajedno.....
- 07:50 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.05.2011.

ČEKAM

Sviće novi dan i pretvara se u život...
dok traje....... polako...…trošeći moju snagu,
puna krivnje mislim na one koje silno volim,
a ne dajem im sebe koliko bi htjela.

Zarobljene snage u vrtlogu života,
kad možda nam se čini da uzeo je više nego nam je dao,
osvrčući se s čežnjom preko pognutih ramena
bacajući pogled na davne, neodsanjane snove....

sada znam....... da ipak imam sve.

Dok kazaljke života klize polagano,
minute ove naše pretvarajuć' u sate,
govore mi tiho, šapću mi da trajem,
jer dan još jedan ide svome kraju.

Dok u stvari…....ja samo, čitavo to vrijeme,
treperava od strepnje, uzdrhtala od nestrpljenja,
čekam zoru.....kada misli moje beskrajem zaplove,
sjajnim od zvijezda, od oblaka sivim.

Čekam…...da pod magličastim velom tišine
ovog dragog, uspavanog grada,
misli ove moje..... pretoče se u riječi,
i donesu spokoj ovoj izmučenoj duši.



Zagreb, 27. 2. 2004.

- 18:43 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 13.05.2011.

Institucije pravne države....

Pitala sam se koliko dugo ću na svom blogu održati atmosferu pozitive, jer to mi jest bila primarna želja. Pisati o lijepim stvarima, ponekad tužnim ali ne i ružnim. Mrzim politiku i najdraža mi je ona rečenica iz čuvenog "Velog mista": "Neću politiku u svoju butigu!" Ali što kad se ta Stvar uvukla u sve pore našeg života. U kuhinju, dnevni boravak, čak i u dječju sobu, spavaću (u moju još nije), ima je i u kupaonici, a na zahodu najviše....Ima još jedna rečenica koja mi je živa u sjećanju i svako toliko me neki dobronamjernik sa malih ekrana na nju podsjeti: "Neka institucije pravne države rade svoj posao. " Ona u meni budi razne osjećaje, sve jedan snažniji od drugog.
Ma nisam htjela da mi um poremete poremećene vrijednosti i sustavi svijeta u kojem živimo, pa se već nekoliko dana suzdržavam napisati post u kome ću drvljem i kamenjem po nekim institucijama koje su mi u poslijednje vrijeme zapele za oko i uho. Ali ako to ne učinim raspuknut ću se ko balon od sapunice i samo će moji nijemi vapaji i kletve kružiti stratosferom, dok se ne izgube negdje u svemiru....
Već nekoliko godina nam govore da mi, kao država mislim, želimo ući u Europu. Mi to moramo, kažu, jer tako je zapisano negdje u zvijezdama. Svi viđeniji i uvaženi (stavila bi znakove navoda, ali čisto iz estetskih razloga to nisam učinila) upregnuli su svoje mozgove kako bi se taj događaj zbio na vrijeme. Kažu ljudi, cilj opravdava sredstva. Neću vas ni pitati kakav je to zapravo cilj i koja su to sve sredstva....Umjesto toga ispričat ću vam jednu priču koja me već neko vrijeme muči. Priču što kraću moguću i sa što više činjenica bitnih za poantu iste.

Dakle, bio jednom jedan čovjek koji je sudjelovao u Domovinskom ratu. Nije ga stigao metak, već ga je sustigla nepravda. Kraj tog rata dočekao je u pritvoru. Optužba: ubojstvo na položaju, kazna nepravomoćna: 6 godina, . Nakon više od pet godina dokazana nevinost. Što učiniti? Tužiti Državu i Vojsku. Rečeno, učinjeno. Sad da se na trenutak odmaknem od golih činjenica. Teško mi je zamisliti što proživljava osoba koju se nepravedno optuži, teško mi je, a još je teže zamisliti tolike godine provesti u pritvoru povrh toga. Satisfakcija koju zaslužuje mnogo je šira i većeg obima nego što je to materijalna odšteta. Prije svega tu je povreda ljudske slobode, časti, a duševne boli, toliko spominjane u kontekstu blaćenja političara, estradnjaka i drugih čija imena krase stranice žutih tiskovina, te su boli ovdje sasvim druge prirode....Međutim, kao da to čovjeku, čije tjelesno i duševno zdravlje mora da je bitno narušeno, nije dovoljno. Tek sad se našao na početku jedne duge i ružne priče. Jer rasprave se zakazuju svako toliko. Koliko? Pa otprilike svakih nekoliko mjeseci. Jedna do najviše dvije godišnje. Tako prolaze godine, jedna dvije...tek tamo nakon otprilike pet-šest godina prva zadovoljština. Država priznaje krivnju, dok se Vojska neda. Tvrdoglavo odbija sve što joj se stavlja na teret.
Poslije godinu-dvije Vrhovni sud vraća predmet na obnovu postupka, jer nisu poštovana tužiteljeva proceduralna i zakonska prava onom presudom. Opet ispočetka. Dokazivanja, rasprave svakih šest do deset mjeseci, natezanja s državnim odvjetništvom...otprilike opet pet godina. Konačno, zadnja rasprava na kojoj sutkinja treba donijeti pravorijek. Optimizam, jer činjenice i dokazi su na tužiteljevoj strani. Rasprava održana, presuda donijeta i napisana (tek otprilike četiri mjeseca od te rasprave ali napisana)....i bilo bi sve idealno da DO ne ulaže ponovno žalbu i time automatski odgađa sve za još nekoliko godina, najmanje dvije-tri.
Osvrnut ću se opet na ljudski faktor. Jer pretpostavimo da uz uobičajene bolesti koje su napale spominjani glavni lik ove naše priče, uzmimo da je prisutan i posttraumatski stresni poremećaj. Najvjerojatnije ima obitelj, dakle i djecu. Recimo i da je umirovljen, ali to nije ona braniteljska mirovina o kojima se toliko priča i kojih je u stvarnosti manje nego se vjeruje, već mizerna crkavica od koje se teško živi. Dozvolit ćete mogućnost da redovitim kontrolama, primjerenom terapijom i relativno urednim obiteljskim životom svoju bolest drži pod kontrolom. Obzirom na okolnosti i sve iznesene činjenice, tko nam može garantirati da taj isti čovjek u jednome trenutku ne bi mogao doživjeti KLIK. Onaj klik u kojem ti padne mrak na oči, ne odgovaraš više za svoje postupke jer te bezobzirno sudstvo i institucije pravne države dovedu do ruba. Kad preko njega zakoračiš za sobom vodiš još nekoliko ljudi. Bi li ih tada mogli nazvati uistinu nevinim žrtvama? Koga okriviti? Čovjeka koji je imao toliko strpljenja da pretrpi sva sranja koja mu je priredila njegova vlastita domovina za koju se, na kraju krajeva i borio? Pa kad je čekao toliko dugo na zadovoljenje pravde, što mu je to trebalo? Mogu si točno predočiti napise po novinama i novinarske priloge na malim ekranima.
Nitko se ne pita što se može učiniti da do takvih stvari ne bi došlo. Na stranu tragedije, a gdje je novac poreznih obveznika koji se troši na ovakve sudske trakavice? Jer umjesto jedne razumne svote kao odštetu za sve pretrpljeno, nakon toliko godina ona naraste mnogostruko.

Zaključak: o neovisnom sudstvu u našoj zemlji, kao što se iz priloženog lijepo vidi, nemam dobro mišljenje. Pravosuđe koje nema veze s pravdom i neovisnost koja se može staviti samo uz kontekst sudaca koji rade što žele i čiji nam se interesi nikada neće činiti u službi pravde. Nikad, a možda ni tada. Do tada ljudi poput našeg glavnog junaka svoju će pravdu čekati beskonačno ili dok im predmet ne stigne u Strasburg. Mjesto gdje završava mnogo velikih uspješnica naših sudskih umjetnika i na kojem je veliki broj oštećenih građana Lijepe Naše potražilo pravdu i njeno konačno zadovoljenje.
- 15:32 - Komentari (33) - Isprintaj - #

subota, 07.05.2011.

Sretan......

Danas bih ti voljela
napisati najljepšu pjesmu,
danas bih ti željela sročiti čestitku,
kakvu još nitko nikada nikome nije,
danas bih ti htjela ipeći
najveću, najslađu i najljepšu tortu na svijetu.....
danas bih ti htjela pokloniti nešto,
divno, vrijedno, golemo....
danas bih ti htjela reći:
da te volim više od neba,
da mi značiš kao nitko do sada,
da te trebam do kraja života,
da sam sretna što te imam samo za sebe.....
da je moje srce samo tvoje....
da te nikome, nikome nedam.....

....sretan ti rođendan dragi!!! kiss

- 09:40 - Komentari (21) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< svibanj, 2011 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (6)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (9)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (1)

Opis bloga








  • ____________ * * * ___________________
    Gavom kroz zid......perom kroz život..... maštom kroz vrijeme

Linkovi

Trajno vlasništvo

  • *********

    Misao je jedino što nas određuje



    *********

    Za čovjeka
    koji tijekom svog života
    upozna mnogo ljudi,
    može se reći da je
    živio zanimljivo.

    Za čovjeka
    koji ima sreću
    upoznati ljude
    KOJE VRIJEDI POZNAVATI
    može se reći da je
    blagoslovljen.



    ************




    NOVIGRAJSKA NEVISTA

    Blogoplovci moji dragi pitam vas sad,
    jeste li čuli za jedan mali grad.
    I mislit ćete da valjam fore,
    taj mali gradić ima i svoje more.
    I da dođete do spoznaje nove,
    taj mali gradić se Novigrad zove.
    Bog je stvorio ovu oazu malu,
    u jednom podvelebitskom morskom kanalu.
    A ja eto kažem sada vama svima,
    da taj mali gradić i svoju nevistu ima.
    Upoznali su se oni davno, davno,
    i do dan danas se vole javno.
    I da me pitate ne bih vam reći znao,
    ko je koga prvi odabrao.
    I ta njihova ljubav ima puno stila,
    jer je to ljubav na prvi pogled bila.
    I ta ih ljubav uvik na kušnju stavlja,
    al' cili život se ne zaboravlja.
    U tom malom gradiću, uvik ti pamet stane,
    u njem novigrajska nevista provodi svoje najlipše dane.
    I u njemu joj je pomogao dragi Bog,
    da upozna i drugu ljubav života svog.
    Jer Božja providnost je tako htjela,
    da je jednog simpa Novigrajca srela.
    A da se je dragi Bog s njima bavio,
    njihovu ljubav na kušnju je stavio.
    Jer propuhale su mnoge podvelebitske bure,
    dok je Novigrajac opet doša do ove simpa cure.
    Je da su čudne neke naše životne role,
    ali tad su shvatili da se doista vole.
    Tad je nevista rekla da neće to štimati,
    jer možda neće moći djece imati.
    Ali tad je čula ono što od srca želi,
    a Novigrajac ju je kupio za život cijeli.
    Je da se je na iglicama pekao,
    ali ovoj mudroj curi on je ovo rekao.
    Božja je volja hoćemo li djece imati,
    ali ako me voliš naš brak će uvik štimati.
    Da imamo djecu, dragom Bogu ću da se molim,
    ali ja te želim ženit, zato što te volim.
    Poslije toga je sve išlo kao po loju,
    i Novigrad je dobio nevistu svoju.
    I sad eto znate posjetitelji ovoga bloga,
    da je udana za Novigrad i Novigrajca svoga.
    A da njihova bude potpuna srića,
    dragi Bog se pobrinuo da dobiju jednog malog tića.
    I ispunila se njihova zajednička želja,
    jer on je ponos svojih roditelja.
    I mudro oni morem života plove,
    a taj mali tić se sada JUNIOR zove.
    On je oličenje, dobrote, poštenja i rada,
    i dokaz da jabuka daleko od stabla ne pada.
    A nevista za Novigrajca kaže da ima navike stare,
    i da je tvrdoglav kao dalmatinsko magare.
    I da je s njime bilo i cukra i soli,
    al' jedno zna da njega najviše voli.
    I ova priča je i lijepa i sjetna,
    ali oni su vam jedna obitelj SRETNA.
    A dragi Bog kao da je i moju želju znao,
    jer sam i ja Novigrajsku nevistu upoznao.
    Jer baš zhavaljujući dragom Bogu,
    upoznao sam je na drage mi škojarice blogu.
    I nastavit će se druženje naše,
    jer mi ova draga žena, onako ljudski paše.
    Sve radi od srca a ništa u fušu,
    a njene riječi na blogu, su odmor za svačiju dušu.
    Al' neka znade i ovo cila net nacija,
    da je meni Mosor uvik inspiracija.
    Dok sam tamo vadio kumpire, i oko mene letile mušice,
    sitija san se ove pisme i ove drage dušice.
    Pisma je od srca, i je malo mimo plana,
    ali ipak je ugledala svitlo dana.
    Jer blogoplovci moji dragi, čuda vam trista,
    jedna je i jedina NOVIGRAJSKA NEVISTA.

    ....../ Šmrika/.......



    ZAHVALNOST

    Nije zahvalnost ono
    što čini davanje lijepim....
    ljepota je u očima,
    koje ti kažu da si znao
    zato si i dao



    PRIJATELJSTVO

    Prijateljstvo je poput
    dragog kamena......
    ako ti njegov sjaj ugrije srce
    tada znaš
    ..........ono je pravo.




    LJUDI

    Ljudi su poput
    umjetničkih djela.....
    neka ti se svide
    već na prvi pogled,
    u neke moraš
    proniknuti dubok,
    a neka ti se
    ni uz sav tvoj trud
    nikada neće svidjeti,
    jer ih zapravo
    ........ne razumiješ.





VEČERNJI SUSRET

  • Isuse, dođoh Ti reći,
    kako me u srcu i prsima guši.
    Od neisplakanih suza,
    kako me boli u duši....
    Dođoh Ti šapnuti
    kako mi Križ izrani rame
    i kako ga teško nosim,
    jer je pretežak za me.
    Dođoh da Ti se tužim
    u suton ovoga dana,
    jer me odviše peče
    i boli moja rana.

    Nađoh Te u mraku,
    tek vječni žižak je sjao,
    da ću Ti doći, dakako
    da si unaprijed znao.
    Klekoh da Ti se jadam...
    ali zbuni me Tvoje raspelo,
    žižak Ti rasvijetlio lice...
    raspeto presveto tijelo....

    U suzama i krvi,
    izmučen, izboden, raspet i......sam!
    O Bože, što da se tužim....
    mene je pred Tobom sram!
    Gle, Ti nijemo šutiš,
    nikom se potužio nisi,
    a Tvoje presveto tijelo
    stravično na križu visi.....

    Pribite ruke i noge,
    pribito srce je Tvoje.
    Kako je patnja teška,
    a sitne su boli moje.
    Isuse dođoh se jadati
    u suton ovog dana,
    ali motreći Tebe....
    iščeznu moja rana.

    ( vlč. Zlatko Sudac)